Kada čovjek pogleda unazad, čini mu se da sve u svemu 15-tak godina nije kratak vremenski period. Ipak, kao da je proteklo za tren. A ima i cijelih 16 godina kako sam maturirao u popularnoj barskoj gimnaziji, odnosno srednjoj školi „Niko Rolović“. Kako sam osnovnu školu učio u školi „Blažo Jokov Orlandić“, gimnazija mi je bila bliže, što obično nije slučaj – zapravo skoro pa preko ulice. Divio sam se drugovima koji su morali autobusom u školu, a neki i čak i pješke.
U osnovnim školama po pravilu učite sa komšijama, djecom iz kraja. U gimnaziji sam se prvi put našao u situaciji da upoznajem nove drugove, ne samo iz šireg pojasa Bara, već i iz Ulcinja ili Petrovca. I to iskustvo je potpuno drugačije, jer može da opredijeli vaš životni put. Stvaraju se se prijateljstva za cijeli život.
U prvom razredu u novom odjeljenju gotovo da nije bilo nikoga od mojih drugara iz starog odjeljenja iz osnovne škole. Zato je uvijek potreban i određeni vremenski period za prilagođavanje. Kao da sam se odselio. To nije nikad lako, ali čini mi se da dok je čovjek mlađi, to mu lakše pada. S druge strane, to vas jača, jer u različitim fazama života budete u sličnim situacijama – prvi dani na poslu ili odlazak na neko usavršavanje su situacije u kojima je potrebno slično prilagođavanje.
To su bile teške godine. Rat je počeo, sankcije uvedene, a novac obezvrijeđen inflacijom. Moralni sistem je bio potresen do korijena, a deformacije je bilo lako uočiti. Možda smo zbog svega ubrzano sazrijevali i počinjali da pratimo politiku. U maturskom radu sam napisao da je naša budućnost iza nas – bez malodušnosti, ali, možda, previše realizma iz ove perspektive. Zato sličnu svakodnevnicu ne smijemo dozvoliti. Sve se to odražavalo i na stanje u školi. Ne mogu reći da smo u nečemu oskudijevali, ali me je obradovalo nedavno, kad sam prolazeći pored škole, primijetio da je naša gimnazija osvježena ulaganjima.
Ipak, ne mogu, a da se ne sjetim da smo neke školske godine započeli bez stolica ili sa manjkom klupa koje već trošne nisu mogle da se koriste. Ali ni đaci kao đaci nisu ponekad pomagali da bude lakše – pisali smo stihove po klupama, a neki urezivali poruke. Dešavalo se i da nema struje pa da smo morali ranije završavati časove, a nije nedostajalo ni štrajkova nastavnika – ponekad ni đaka.
U svemu tome ima neke romantike, možda i šarma, ali vrijeme u kojem smo učili srednju školu nije omogućilo, kao što je to slučaj danas, da se đačke ekskurzije u godini mature organizuju u Italiji i Grčkoj. Vjerujem da bi sve osnovne školske ekskurzije trebalo da omoguće upoznavanje različitosti Crne Gore, dok bi srednjoškolske trebalo da doprinesu upoznavanju korijena naše civilizacije. Moja generacija je, u tom smislu, bila ograničena, ali nam je istovremeno to pomoglo da želimo više, da izrazimo ambiciju da upoznamo više ili nadoknadimo razliku u odnosu na naše vršnjake iz drugih djelova Evrope.
Tada je bilo i tehnološki drugačije, bez mobilnih telefona i interneta, sa veoma skromnim kompjuterima. Na njima smo se opismenjavali iz sada već jako zastarjelih programa. Nama je tada, možda, bilo važnije organizovati dobar basket na terenu kod gimanzije. Nije to žal za nekim prošlim vremenom, već želja da nove gimnazijske generacije više nimalo u tom smislu ne kasne. Što je sistem otvoreniji, to je dostupnije znanje. Što prije prihvatate promjene i prilagodite se, to ste brži.
Tada smo još razmjenjivali ploče da bi ih slušali, snimali na kasete i prepisivali stihove da bi ih učili (naravno, skoro svi momci su puštali kosu). Nekima je to pomagalo da nauče engleski. U vremenu buktajućeg turbo folka mi smo otkrivali rokenrol i tvrdi zvuk. CD je bio privilegija rijetkih, a danas je to već pomalo prevaziđeni nosač zvuka. Bilo je naravno i nestašluka, izbacivanja sa časova, prepisivanja na pismenima, ali i maturskih žurki, gitare na času, a dešavalo se i da profesori zapjevaju.
Naravno, bilo ih je strogih, bilo je i onih koji su bili tolerantniji. Bilo je i onih koji su imali čudan stil predavanja, onih koje nismo razumjeli i onih koje bi mogli dugo slušati bez pauze. Ali smo uvijek sve nastavnike poštovali. Radili su najbolje što su mogli i na tome smo zahvalni. Kada se prisjetim svojih drugova i drugarica iz odjeljenja s kojima sam i dalje u kontaktu, to su sve uspješne priče. Ali ne bi bilo moguće bez naših nastavnika koji su nas pripremali za buduće karijere.
Bilo je lijepo, kao što sam siguran da je bilo lijepo mnogim generacijama prije i nakon moje. Skoro će i puni vijek barske gimnazije i ona će nastaviti da obrazuje i vaspitava djecu još uspješnije i kvalitetnije. To je njena misija koja traje...
Iz Monografije „Jubilej barske gimnazije 1921-2011“