Kriza euro zone je svuda oko nas. O tome svi govore. Međutim, nema jasnog rješenja, jer postoje brojni aspekti ovog problema, a među njima i finansijski, ekonomski, pa i politički. Čini se nerealnim prikupljati dodatna sredstva u fond kojim će se plaćati troškovi spašavanja “problematičnih”, što pokreće niz pitanja. Da li će euro preživjeti, treba li euro zonu podijeliti na dva dijela? Da li bi problematične zemlje trebalo privremeno da je napuste, pa da se vrate kad za to budu spremne?

Priča počinje u Grčkoj, a neki smatraju da se tu i završava. Ja se ne bih složio, jer bi to bio previše pojednostavljen pogled na stvari. Već sam blogovao neke stavove o euru i fiskalnoj krizi. I dalje čvrsto vjerujem da je pravi, dugoročni odgovor da se euro zadrži, a ne da se odbaci. Kao što sam rekao u nedavnom intervjuu, Grčka treba da se bori da ostane u euro regiji, čak i ako ne uspije da pokrije svoje obaveze. Mislim da je bolje proći i kroz bankrot ili kako god da to nazovemo, nego da se vrate na drahmu. Iako Crna Gora (koja je prešla na euro kada je ova valuta uvedena, 2002. godine, pri čemu je prethodno koristila njemačku marku) koristi valutu bez formalnog dogovora za Evropskom centralnom bankom, i time se odrekla većeg dijela instrumenata monetarne politike, smatram da je to bolja opcija  - opcija vezivanja za jaku valutu.   

Takav pristup prisiljava zemlju da se suoči sa svim problemima, uključujući i sivu ekonomiju, pitanja privatizacije ili strukturne promjene. Moj stav je da morate imati nešto što će predstavljati sidro ekonomske politike, pa stoga više pažnje treba posvetiti pitanju kako podstaći preduzetništvo, jer je to ključna politika za postizanje veće dinamike i konkurencije. Potrebno je raditi više na smanjivanju birokratskih procedura i pozabaviti se izvorima korupcije, investirajući, istovremeno, više u vladavinu prava.   

Zamislite da jedna od američkih država bankrotira. Da li bi se SAD odrekle dolara? Ne vjerujem. Zamislite da smo u Njemačkoj od prije 15 godina i da je jedna od država bankrotirala. Da li bi se Njemačka odrekla marke? Opet, ne vjerujem. Zato, ako neke države euro zone bankrotiraju, zašto bi euro nestao? Tačno je da tako jaka valuta iznosi na površinu strukturne razlike među članicama tog kluba, kao i da su te razlike bile prikrivene prije krize. Ali, ipak, negativne strane odluke da se raskine euro zona bi bile ogromne u odnosu na prednosti koje euro donosi. Ekonomski, to bi nametnulo mnogo veće troškove. Zato, čak i kad bi Grčka bankrotirala i nastavila da koristi euro, trebalo bi da bude moguće da se zemlja ponovo pridruži jedinstvenoj valuti, kao punopravna članica, nakon oporavka svoje privrede.    

Vjerujem da lideri Evropske unije neće dozvoliti da kriza javnog duga ugrozi euro, ali moraju učiniti više tim povodom. Teško je oduprijeti se razmišljanju o tome šta pojam objedinjenog ekonomskog upravljanja, koje je promovisano, podrazumijeva. Mogu li riješiti problem nekom novom vrstom euro-obveznica? Možda mogu. Je li štetno ako postoje neslaganja unutar Evropske centralne banke? Naravno da jeste. Sasvim je realno očekivati da je, ako govorimo o ekonomskom upravljanju, potrebno više raditi u oblasti fiskalne politike. Da li će postojati jedno ministarstvo finansija ili jedinstveni poreski sistem? Vrijeme će pokazati. Međutim, nisam siguran da je realno, ili čak potrebno, da se to učini u mjeri u kojoj neki ljudi predlažu. 

U stvari, neki smatraju da bi bilo korisno harmonizovati sistem PDV-a ili akciznu politiku u čitavoj EU. Složio bih se sa time. Ali ipak, ne smatram isto to treba učiniti sa porezom na dohodak fizičkih lica, porezom na dobit preduzeća ili porezom na nepokretnosti. Dok bi harmonizacija PDV i akciznih sistema doprinijela razvoju jedinstvenog tržišta, ovo drugo bi moglo ugroziti strukturnu konkurentnost.  

Što se tiče Ministarstva finansija, ja bih prije zagovarao postojanje jednog vrste Trezora ili neke druge slične službe kao dijela Ecofin departmana Evropske komisije, koji bi bio nadležan za emisiju euro-obveznica. Kancelarija bi mogla prikupljati informacije o potrebama članica euro zone za finansiranjem i organizovati aukcije obveznica kao jedinstveni organ, umjesto postojanja pojedinačnih, na nacionalnom nivou. Snažne privrede, poput Njemačke, bi takvoj shemi pozajmile svoju ekonomsku produktivnost i ugled. Uvijek bi bilo interesovanja za takve hartije. U početku bi kamatne stope mogle biti nešto više nego one koje su plaćane za Bund, što bi jasno bio veći trošak za njemačke poreske obveznike i poreske obveznike drugih jakih ekonomija. Mislim da je to lakše, nego predlog koji podrazumijeva nove fondove i izdvajanja iz budžeta, što je politički neprihvatljivo. Kasnije, kako se privreda EU bude oporavljala, kamatne stope bi se približile postojećim nivoima za Bund, jer moraju postojati uslovi koje je potrebno prethodno ispuniti da bi se omogućilo onima koji nemaju sredjene javne finansije da iskoriste novac.    

Trezor Evropske komisije bi mogao da definiše uslove za zemlje koje ne poštuju propisane politike, a ispunjenje tih uslova bi provjeravale Evropska komisija i MMF prije isplate novca, kako bi se spriječilo aktiviranje garancija jednog dana.

Takva šema bi mogla umiriti tržišta i ponuditi dobar prostor za manevar zemljama koje bi mogle čak i bankrotirati, a da ne izazovu značajnije nove troškove za jake privrede.

Dr Igor Lukšić, predsjednik Vlade