Kriza euro zone je svuda oko nas. O tome svi govore. Međutim, nema jasnog rješenja, jer postoje brojni aspekti ovog problema, a među njima i finansijski, ekonomski, pa i politički. Čini se nerealnim prikupljati dodatna sredstva u fond kojim će se plaćati troškovi spašavanja “problematičnih”, što pokreće niz pitanja. Da li će euro preživjeti, treba li euro zonu podijeliti na dva dijela? Da li bi problematične zemlje trebalo privremeno da je napuste, pa da se vrate kad za to budu spremne?

Priča počinje u Grčkoj, a neki smatraju da se tu i završava. Ja se ne bih složio, jer bi to bio previše pojednostavljen pogled na stvari. Već sam blogovao neke stavove o euru i fiskalnoj krizi. I dalje čvrsto vjerujem da je pravi, dugoročni odgovor da se euro zadrži, a ne da se odbaci. Kao što sam rekao u nedavnom intervjuu, Grčka treba da se bori da ostane u euro regiji, čak i ako ne uspije da pokrije svoje obaveze. Mislim da je bolje proći i kroz bankrot ili kako god da to nazovemo, nego da se vrate na drahmu. Iako Crna Gora (koja je prešla na euro kada je ova valuta uvedena, 2002. godine, pri čemu je prethodno koristila njemačku marku) koristi valutu bez formalnog dogovora za Evropskom centralnom bankom, i time se odrekla većeg dijela instrumenata monetarne politike, smatram da je to bolja opcija  - opcija vezivanja za jaku valutu.   

Takav pristup prisiljava zemlju da se suoči sa svim problemima, uključujući i sivu ekonomiju, pitanja privatizacije ili strukturne promjene. Moj stav je da morate imati nešto što će predstavljati sidro ekonomske politike, pa stoga više pažnje treba posvetiti pitanju kako podstaći preduzetništvo, jer je to ključna politika za postizanje veće dinamike i konkurencije. Potrebno je raditi više na smanjivanju birokratskih procedura i pozabaviti se izvorima korupcije, investirajući, istovremeno, više u vladavinu prava.   

Zamislite da jedna od američkih država bankrotira. Da li bi se SAD odrekle dolara? Ne vjerujem. Zamislite da smo u Njemačkoj od prije 15 godina i da je jedna od država bankrotirala. Da li bi se Njemačka odrekla marke? Opet, ne vjerujem. Zato, ako neke države euro zone bankrotiraju, zašto bi euro nestao? Tačno je da tako jaka valuta iznosi na površinu strukturne razlike među članicama tog kluba, kao i da su te razlike bile prikrivene prije krize. Ali, ipak, negativne strane odluke da se raskine euro zona bi bile ogromne u odnosu na prednosti koje euro donosi. Ekonomski, to bi nametnulo mnogo veće troškove. Zato, čak i kad bi Grčka bankrotirala i nastavila da koristi euro, trebalo bi da bude moguće da se zemlja ponovo pridruži jedinstvenoj valuti, kao punopravna članica, nakon oporavka svoje privrede.    

Vjerujem da lideri Evropske unije neće dozvoliti da kriza javnog duga ugrozi euro, ali moraju učiniti više tim povodom. Teško je oduprijeti se razmišljanju o tome šta pojam objedinjenog ekonomskog upravljanja, koje je promovisano, podrazumijeva. Mogu li riješiti problem nekom novom vrstom euro-obveznica? Možda mogu. Je li štetno ako postoje neslaganja unutar Evropske centralne banke? Naravno da jeste. Sasvim je realno očekivati da je, ako govorimo o ekonomskom upravljanju, potrebno više raditi u oblasti fiskalne politike. Da li će postojati jedno ministarstvo finansija ili jedinstveni poreski sistem? Vrijeme će pokazati. Međutim, nisam siguran da je realno, ili čak potrebno, da se to učini u mjeri u kojoj neki ljudi predlažu. 

U stvari, neki smatraju da bi bilo korisno harmonizovati sistem PDV-a ili akciznu politiku u čitavoj EU. Složio bih se sa time. Ali ipak, ne smatram isto to treba učiniti sa porezom na dohodak fizičkih lica, porezom na dobit preduzeća ili porezom na nepokretnosti. Dok bi harmonizacija PDV i akciznih sistema doprinijela razvoju jedinstvenog tržišta, ovo drugo bi moglo ugroziti strukturnu konkurentnost.  

Što se tiče Ministarstva finansija, ja bih prije zagovarao postojanje jednog vrste Trezora ili neke druge slične službe kao dijela Ecofin departmana Evropske komisije, koji bi bio nadležan za emisiju euro-obveznica. Kancelarija bi mogla prikupljati informacije o potrebama članica euro zone za finansiranjem i organizovati aukcije obveznica kao jedinstveni organ, umjesto postojanja pojedinačnih, na nacionalnom nivou. Snažne privrede, poput Njemačke, bi takvoj shemi pozajmile svoju ekonomsku produktivnost i ugled. Uvijek bi bilo interesovanja za takve hartije. U početku bi kamatne stope mogle biti nešto više nego one koje su plaćane za Bund, što bi jasno bio veći trošak za njemačke poreske obveznike i poreske obveznike drugih jakih ekonomija. Mislim da je to lakše, nego predlog koji podrazumijeva nove fondove i izdvajanja iz budžeta, što je politički neprihvatljivo. Kasnije, kako se privreda EU bude oporavljala, kamatne stope bi se približile postojećim nivoima za Bund, jer moraju postojati uslovi koje je potrebno prethodno ispuniti da bi se omogućilo onima koji nemaju sredjene javne finansije da iskoriste novac.    

Trezor Evropske komisije bi mogao da definiše uslove za zemlje koje ne poštuju propisane politike, a ispunjenje tih uslova bi provjeravale Evropska komisija i MMF prije isplate novca, kako bi se spriječilo aktiviranje garancija jednog dana.

Takva šema bi mogla umiriti tržišta i ponuditi dobar prostor za manevar zemljama koje bi mogle čak i bankrotirati, a da ne izazovu značajnije nove troškove za jake privrede.

Dr Igor Lukšić, predsjednik Vlade

Tokom 14. vijeka Evropu je poharala epidemija, koja je, naizgled, došla niotkud i iznenada uzela život svakom drugom stanovniku našeg kontinenta. Pojedini istoričari sugerišu da je jedan od razloga prethodni vjerski progon mačaka kao simbola loše sreće, što je omogućilo pacovima da šire bolest, a kugi da opstaje. Stanovništvu je trebalo više od jednog vijeka da se oporavi od tri godine terora, iako svijet više nikada nije bio isti. U tom trenutku, srednjovjekovnom društvu su nedostajali ne samo odgovori, već i prava pitanja o uzrocima pandemije; patnja koju je izazvala se puno puta pretvorila u fanatizam i brutalnost.

Za većinu građana danas, pandemija duga je došla jednako iznenada kao i ona koja se javila u srednjem vijeku. Privrede su oštećene globalnim padom aktivnosti, radna mjesta su ugašena, kreditne linije su implodirale, bilansi stanja su se raspali, jer je teret duga za domaćinstva, preduzeća i državni budžet postao nepodnošljiv – nivoi duga koji su nekada bili sasvim prihvatljivi su, iznenada, prerasli u prevelik zalogaj.    

Naravno, dug samo po sebi nije neophodno loša stvar. Kada je dohodak nizak, potrošnja se mora održavati na visokom nivou, kako bi se pomoglo onim grupama stanovništva koje su najviše u stanju potrebe i kako bi se dodatno podstakla privredna aktivnost – to znači da je dug veći u apsolutnom iznosu. Konačno, neko mora platiti cijenu; političari i ekonomisti se moraju držati nade da će trenutak istine doći tek kada se privreda oporavi, kada će nekako moći da upravljaju čitavim procesom i izbjegnu najteže posljedice. Trenutno, čini se da se dužnička kriza u Evropi širi poput kuge – prvo prati pomorce i trgovce iz Sredozemlja. Evropi su sada potrebni saradnja i disciplina kako bi ukrotila napast i spriječila širenje zaraze na vitalne organe privrede ovog kontinenta. To će značiti i posvećivanje veće pažnje mačkama kao dugoročne preventive – strukturnim reformama i unapređenju poslovnog ambijenta uz finansijsku i fiskalnu stabilnost da bi se povratila konkurentnost.     

Kritičari ekonomske politike često ne uzimaju u obzir da je rast duga u vrijeme krize praktično neizbježan. Učesnici ekonomske razmjene mrze fluktuacije; užurbano prilagođavanje novim okolnostima je uvijek bolno i skupo. Kada se struktura privrede mijenja preko noći, vlada mora pomoći svojim kredibilitetom i svojim (ograničenim) ovlašćenjem da organizuje.

Mala zemlja, poput Crne Gore, u velikoj mjeri se oslanja na kretanja globalne privrede. Uprkos ogromnom potencijalu za rast, fluktuacije nacionalnog dohotka su nepredvidljive, ali vlada mora spriječiti da se životni standard naših građana mijenja zajedno sa ovim podacima. Stoga ne možemo i ne smijemo smanjiti potrošnju srazmjerno padu dohotka i zato u nekim oblastima moramo proširiti potrošnju, čak i ako se moramo osloniti na naš kredibilitet i čvrstu vjeru da će do oporavka ipak doći. U periodu snažnog rasta, od 2006. do 2008. godine, vidjeli smo da se opterećenje dugom može lako smanjiti tokom dobrih vremena. Sada su vremena loša, ali naša disciplina će spriječiti da dug izmakne kontroli. Prema proračunima Ministarstva finansija, ove godine dostižemo najviši udio krizom uzrokovanog duga u ukupnom javnom dugu Crne Gore, od 45%, a čak i ove godine taj udio nije ni blizu udjela u većini evropskih zemalja (malo poređenje: u Njemačkoj i Velikoj Britaniji taj udio iznosi preko 70%, u SAD je blizu 100%, u Grčkoj je preko 130%). Da smo u Evropskoj uniji, fiskalna politika Crne Gore bi lako mogla poslužiti kao model. Od sledeće godine, procjenjujemo da će se nivo duga postepeno smanjivati i do 2015. godine dostići nivo koji je imao prije krize. Sadašnji podaci ukazuju da kuga zaduženosti neće doći do crnogorske obale. Do tada, moramo znati da je alternativa većem deficitu od uobičajenog i prihvatanju većeg nivoa duga na određeni vremenski rok primjena drastičnih smanjenja potrošnje i rast poreza, koji bi poboljšali fiskalne rezultate, ali i ozbiljno ozlijediti samo tkivo društva. Da li bi oni koji predlažu hitno smanjenje deficita primijenili takve mjere strogoće bez presedana? Čisto sumnjam.   

Nivo duga u odnosu na BDP, prikazan na vremenskoj skali (*: projekcije)

Važna je lekcija koju smo naučili kroz istoriju, da se Crna smrt ne pobjeđuje prvenstveno snagom modernih antibiotika: prelomna tačka u borbi dogodila se mnogo prije revolucije u medicine. Neki istoričari tvrde da je kuga zaustavljena redom. Prijetnja koju je kuga postavila pred društvo je polako, ali nepovratno, dovela do revolucije u pristupu upravljanju. Ispostavilo se da se epidemija, čak i ako se ne zna njen uzrok, jedino može zaustaviti boljom organizacijom, boljim institucijama i mjerama za unapređenje javne čistoće. Do zaraza bi opet došlo s vremena na vrijeme, ali Evropa u cjelini je postala sigurnije mjesto za život.   

Trenutna zaraza dugom će sigurno ući u udžbenike iz istorije i postati loša uspomena i dobra lekcija. Ekonomisti će znati gdje je svijet pogriješio i šta se pokazalo kao bezbjedan izlaz. Autori udžbenika iz ekonomije dugovaće onim zemljama čija se fiskalna politika u recesiji može citirati kao primjer dobre prakse. Nadam se da će Crna Gora biti obuhvaćena jednim od tih poglavlja.   

Dr Igor Lukšić, predsjednik Vlade